Iskusenje
Bol. Nije bol ono sto nas tjera da placemo do zore. Ta bol je blaga. Ni blizu kao ona zbog koje pustimo samo jednu suzu, a ostalo zadrzimo u sebi. E to boli. I to do to mjere, da stvari ne dorecene nam iz dana u dan uzimaju po mali dio duse dok ne ostane jedno veliko nista. Ta jedna suza, jedna kap, unisti nam sve. Lahko je plakati, izbaciti sve iz sebe.To moze svako. Kako opisati nesto sto ne znamo sto je ? Bol...u malim doza je dobra. Kao sto rekoh jednom davno, dobro je da boli, jer to znaci da mogu da volim. Ali, nije ni bol sto je nekad bila. Jer shvatih da puno tih malih doza moze biti fatalno. I bilo je. Izgubih u tom putu opet jedan dio sebe. Onaj dio koji se jedva probudio iz mrtvih. Sta da radim sada kad postade mi svejedno sve.. ? Prazna soba, prazan krevet mi je svakodnevnica. Vise i ne tezim ka tome da svoje dane ispunim nekom osobom. Da ne budem sam. Jer nestade one snage sto se javi svakog proljeca. Dolazi zima, hladni dani. U meni takodje sve je hladno. Nije bitno ponasnjanje moje, moja uvjerenja, moja vjernost da bi netko zapravo ostao uz mene. Ne znam vise kad, gdje i kako je poslo po zlu...Hajde jednom, pa hajde i dva put... Ali toliko mnogo puta da vise i broja ne znam da me napuste osobe koje klele su se u ljubav i sve te male price. Nije fer. Zar je svijet postao takav da nikome se vjerovati ne moze ? Srce pokloniti, necemu se nadati ? Osoba od povjerenja sve je manje. U mom zivotu ih nema ni za prste jedne ruke. A volio sam da volim, i voljen da sam. Jos se sjecam tih dana kad radi ljubavi bih presao pola svijeta. Svih lijepih rjeci, svih poljubaca i zagrljaja. Zar ima nesto ljepse od sna voljene osobe u tvojim rukama, i jos mirnijeg jutra kad prvo sto se vidi su njene oci? Smisljanja igre rjeci, samo da vidim osmjeh na njenom licu. Tako ludo bih cekao da prodje kratki sat, samo da je vidim. Divno i opojne je imati nekog u svakom trenu, dijeliti srecu i tugu i ne plasiti se sto donosi sutra. Jer, tada, sutra je samo jos jedan fini dan, u narucju osobe kojoj je stalo. Kod mene tih finih dana ponestaje. Znam, osobe vrijedne zivota dolaze kad se najmanje nadas. Al meni je dosta vise cekanja tog prokletog sutra. Hocu da to sutra je danas. Da se jos sljedeceg jutra probudim sa osmjehom. Ne onim laznim, punim smijeha i veselja za sve. Zelim onaj osmjeh mali, njezni, rezervisan samo za jednu osobu. Gdje je ona.. ? Gdje se skrila tako dobro da ne mogu je naci ? Toliko predivnih proljeca, al ni jedna topla zima. Meni nece biti hladno sutra. Hladno mi je sada. A gdje je ta osoba koja ce mi pruzit zagrljaj, pun toplote i strasti da me grije dok vani snijeg se vije... ? Dusa prazna, kao casa u kasne sate kad zatvara se sve. Samo obrisi onog sto je nekad tu bilo. Nekad to bjese casa puna svega osim tuge. Nit je imala dna, nit gorak okus. Kao najsladje vino sto se samo toci. Vise ni u vinu ne trazim spas. Jer samo teze mi pada kada znam da ga pijem jer sam sam. Ostala je samo dusa slomljena na milijardu i jedan dio, zeljna nekog ne da je spoji, neg` da se radi nekog ponovo rodi. Da sanja one iste snove sto nekad su joj krasile dan. Kad se nasmjesi, u ocima da se vidi zar! A ne ovaj prazan pogled lazne srece koji jasno kaze da sam sam. I da me boli. Jer jedan je zivot, jedan je istinski san. A ja oboje prozivljavam sam. Ne mogu to vise podnijeti. Pa ni ova dusa nije toliko zgrijesila da je zasluzila tu cistu bol. Osjecam to da nisam toliko kriv, al zbog nekog razloga, naprosto sam jedva ziv. Zbog cega? Cije grijehe ja to placam ? Zar sto volih, zar sto dadoh srce cisto, bez i jedne predrasude svaki put, dadoh sebe cijelog kao nagradu umjesto srca dva meni se oduze i ovo jedno vec toliko puta ranjeno...? Ne trazim puno, a kao da trazim sve. Platio sam cijenu. Vrijeme je da i meni netko pokloni novi dan, da u moje noci udje osoba koja ce mi podariti san, zbog kojeg cu molit Boga da nikad ne svane dan...
